Danas, u međunarodnom pravu, osobe s invaliditetom su priznate kao nositelji prava, zahvaljujući UN Konvenciji o pravima djeteta i UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Jedno od osnovnih ljudskih prava osoba s invaliditetom jeste i pravo na obrazovanje, bez diskriminacije i na ravnopravnoj osnovi sa drugima. Mnogobrojni međunarodni dokumenti o ljudskim pravima, posebno UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, upućuju na mjere koje države, potpisnice ovih dokumenata, moraju provoditi kako bi osobe sa invaliditetom uživale ovo pravo. Važno je istaći da su sva ljudska prava međusobno povezana i da nije moguće ostvariti pravo na obrazovanje bez ostvarivanja drugih prava. Istovremeno, kada se ostvari pravo na obrazovanje to dovodi do ostvarivanja drugih prava.
U skladu sa članom 24. UN konvencije o pravima osoba sa invaliditetom države potpisnice moraju osigurati relizaciju prava osoba sa invaliditetom na inkluzivno obrazovanje na svim nivoima što uključuje predškolski, osnovnoškolski, srednjoškolski odgoj i obrazovanje te visokoškolsko obrazovanje, stručno usavršavanje i cjeloživotno učenje, kao i izvanškolske i društvene aktivnosti, za sve učenike, uključujući učenike i studente s invaliditetom, bez diskriminacije i na osnovi jednakih mogućnosti.
Prema vlastitim istraživanjima, ciljevi analiziranih programa svjetskih univerziteta koji uključuju osobe s invaliditetom mogu biti grupisati u tri glavna cilja: 1) Prvi cilj je inkluzija koja omogućava studentima s invaliditetom da prolaze kroz proces studiranja kao i ostali studenti. 2) Drugi cilj se odnosi na osposobljavanje studenata, sticanje i usavršavanje akademskih, radnih i vještina koje su potrebne za samostalan rad. 3) Treći cilj je zapošljavanje studenata. Analizirajući druge prikupljene podatke može se zaključiti da je uspješno studiranje mladih s Down sindromom na svjetskim univerzitetima rezultat ostvarivanja četiri ključna uslova: raspoloživost, pristupačnost, prihvatljivost i prilagodljivost, koja su prepoznata i članom 24. UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
Mlade osobe s Down sindromom imaju pristup visokom obrazovanju na svjetskim univerzitetima. Iako je broj studenata s Down sindromom još uvijek mali, važno je su ovi procesi započeti. To je rezultat uvjerenja da osobe sa Down sindromom mogu imati koristi od učešća u visokom obrazovanju. Vjerujući da svaka osoba može da uči, uključujući i osobe s Down sindromom, potrebno je u procesu njihovog učenja postaviti visoka očekivanja. Svjedoci smo pozitivnih primjera studiranja mladih s Down sindromom u svijetu.
Za univerzitete u Bosni i Hrecegovini se ne može reći da su pristupačni za mlade s intelektualnim teškoćama. Razloge za nepristupačnost visokoobrazovnih programa nalazimo u sljedećem: nepristupačnost i nedovoljno podržavajuće okruženje za studente s intelektualnim teškoćama.
Međutim, ono što je jako važno jesu mišljenja mladih s Down sindromom i njihovih roditelja o nastavku obrazovanja na visokoškolskim ustanovama. Naše iskustvo govori da većina mladih s Down sindromom želi nastaviti školovanje nakon završene srednje škole. Međutim, o tome nemaju dovoljno informacija, nisu upoznati sa mogućnostima studiranja, te samim tim nisu dovoljno osvješteni da studiranje može utjecati na kvalitet njihovog života. Kod roditelja je podijeljeno mišljenje. Većina roditelja smatra da je nastavak školovanja njihove djece na visokoškolskim ustanovama prilika za učenje i druženje, te veća mogućnost zapošljavanja, ali strahuju od neuspjeha uslijed nedostatka potrebne podrške.
Analizirajući svjetske prakse od strane Internacionalne Down sindrom asocijacije (DSI) navode se tri mogućnosti nastavka školovanja nakon srednje škole, objavljenje u Međunarodnim smjernicama za odgoj i obrazovanje učenika s Down sindromom (2020.):
- Posebna mogućnost – posebno osmišljena predavanja za grupe s intelektualnim teškoćama.
- Nebodovani programi u kojima studenti s intelektualnim teškoćama pohađaju predavanja ali ih se ne ocjenjuje.
- Upis u postojeće programe, gdje studenti s intelektualnim teškoćama pohađaju nastavu s prilagodbama u izvođenju i ocjenjivanju prema potrebi, kako bi ih se podržalo u postizanju istih ishoda učenja koji su utvrđeni za sve studente.
Prema navedenim Smjernicama, postoji i određen rizik/nedostatak programa koji se nude na pojedinim univerzitetima jer se u njima naglašava samostalan život i priprema za zapošljavanje, pri čemu se umanjuju akademski ciljevi. Vrijednost učenja zbog samog učenja o temama od interesa, koja se poštuju za sve studente se ne bi smjela umanjiti za studente sa intelektulnim teškoćama.
Ovaj tekst završavamo ključnim preporukama koje su namjenjene obrazovnim vlastima iz Međunarodnih smjernica za odgoj i obrazovanje učenika s Down sindromom iz oblasti tercijarnog i stručnog obrazovanja:
- Uspostavljanje programa – Univerzitetima će možda trebati poticaji ili obavezne politike da bi pokrenuli program jer studenti s intelektualnim teškoćama i Down sindromom nisu njihova ciljna populacija.
- Pružanje informacije o programima učenicima s Down sindromom i drugima koji mogu uticati na njihove odluke, uključujući roditelje, školske savjetnike za posao i agencije za podršku osobama s teškoćama.
- Osiguravanje i osposobljavanje mentora za akademsku i socijalnu podršku.
Projekat se realizuje uz podršku Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.